Dnevnik
"pisanje je društveno prihvatljiv oblik šizofrenije."
e. l. doctorow
makeda je, prebirući po polici s knjigama, našla malu, u crnu kožu uvezanu knjižicu. otvorivši je, ugledala je vlastitom rukom škrabane zapise iz davnih godina svojega djetinjstva. stari dnevnik... pisala ga je u nekim zaboravljenim, istovremeno sretnim i nesretnim godinama. knjižica ispunjena stihovima, slikama, crtežima i rijetkim zapisom o događanjima iz tih dana.
pročitala je nekoliko stranica. nasmijala se svojim naivnim črčkarijama. osjećajima za koje je tada mislila da su najvažniji na svijetu, tugama što su se činile dublje i teže od ijedne druge tuge, kao da nikada neće proći. skrivena među mnoštvom riječi, pronašla je imena koja je sada jedva mogla povezati s licima. prošlo je puno godina. nije uspjela ponovno proživjeti niti jednu od emocija zabilježenih na požutjelim stranicama dnevnika. nije mogla niti suosjećati s onovremenskom sobom koja ih je pisala. sve zapisano u maloj crnoj knjižici iz ove točke u vremenu činilo joj se nevažno.
listajući stranice, mogla je vidjeti kako između zapisa postoje velike vremenske praznine. godine, dani i događaji koji nisu zabilježeni. a zatim opet nekoliko kratkih zapisa. da... makeda zapravo nikada nije voljela pisati vlastite dnevnike. sa znatiželjom je čitala objelodanjene dnevnike drugih ljudi. uvijek je željela vidjeti što su ti drugi smatrali toliko vrijednim bilježenja.
makeda zapravo nije pisala dnvenike iz dva razloga. nikada nije smatrala da su njen život i događaji u njemu osobito vrijedni bilježenja. uvijek joj se vođenje dnevnika činilo kao neka vrsta narcisoidnog egzibicionizma. uvijek se pitala pišu li ljudi dnevnike zato da bi se kasnije podsjetili nekih događaja iz svojih života, ili zbog toga da bi iza sebe ostavili trag koji će netko naći.
sjetila se kako je nedavno, dok je još pisala svoj magistarski rad, razgovarala sa svojim tutorom. interesantan čovjek, taj njen tutor. inteligentan, intuitivan, dobronamjeran promatrač svijeta, izoštrenih zapažanja. ali i iskren i nesmiljen kritičar koji ne poznaje laskanje. ne bi mogla objasniti taj osjećaj, ali, uvijek joj se činilo kako je njegov um, na neki čudan način, daleko širi od prostora kojeg zauzima njegova lubanja i kako njegove misli dolaze iz nekog udaljenog mjesta u svemiru. uvijek je željela znati što on misli o stvarima koje vidi. načešće nije uzimala slobodu pitati ga o tome. i uvijek je uživala razgovarajući s njim. i pomalo mu je zavidjela. silno je željela imati sposobnost vidjeti svijet njegovim očima.
smatrao je, i stavio joj do znanja, da je njen rad pomalo površan. "nikako u njemu ne vidim tebe", rekao joj je.
"znam", rekla je makeda. "ja osjećam kako ne mogu unositi sebe u ono što pišem. uvijek sam željela pisati dnevnik. i započinjala sam, ali sam ga uvijek brzo ostavljala."
"zašto?", pitao je.
"plašim se da će mi se nešto dogoditi, ili da bih mogla umrijeti prije nego svoj dnevnik uspijem uništiti."
"kad umreš zar je važno hoće li netko naći tvoj dnevnik, ili ne?", pitao je.
makeda se nasmijala.
"naravno da je važno", rekla je, "ako u svojem dnevniku pišem o svojim najdubljim i najintimnijim osjećajima, užasava me pomisao da bi za njih netko mogao saznati. čak i kad prijeđem na onu stranu i kada ništa na ovoj strani više ne posjeduje značenje, ja ne želim da itko ikada sazna što zapravo osjećam. sve svoje najdublje osjećaje želim zadržati za sebe. a svi oni drugi, površni osjećaji i misli, nisu vrijedni bilježenja. treba ih pustiti da odu."
njegove plave oči na trenutak su zaiskrile i nasmiješio se. "znam da imaš to u sebi i da bi mogla, samo kad bi htjela, pisati tako da ono što napišeš ima nekakvo značenje. ali, da bi bila to u stanju, moraš pronaći središte svojeg unutrašnjeg ludila i pisati iz te točke. sva velika djela pisana su iz mjesta unutrašnjeg ludila. sve ostalo je osrednjost. sve što moraš učiniti jest potražiti to mjesto unutar sebe, a za to moraš imati hrabrosti."
nasmiješila se na to sjećanje i zatvorila crnu knjižicu. dlanom je obrisala prašinu s njenih korica i vratila je na policu. ako dobre stvari dolaze iz mjesta unutrašnjeg ludila, ovi zapisi definitivno ne potiču odatle i njena sadržina makedi nije značila ništa. ipak, nije ju željela baciti. odlučila je zadržati stari dnevnik kao podsjetnik na to kako je većina radosti i tuga, sretnih trenutaka i boli, zapravo samo voda ispod mosta... jer, sve osjećaje koji su ikada bili vrijedni bilježenja nije bilo potrebno zapisivati. oni nikada neće nestati. makeda ih nosi u sebi. i ne želi ih dijeliti. sve ostalo je nevažno.
"samo ako poludim", pomislila je makeda. "samo ako poludim..."
naravno, kao i obično, tutor je bio u pravu.
03.03.2009. u 19:02 | 8 Komentara | Print | # | ^
