anđeo
"svi božji anđeli dolaze nam prerušeni"
james russell lowell
kažu da svaki čovjek ima svoga anđela čuvara. i još kažu kako ponekad anđeli dolaze u ljudskom obličju i pomažu nam u teškim vremenima na putu kojim moramo proći. i ako pogledamo unazad kroz vrijeme, možemo prepoznati one momente kada smo sreli svoga anđela i bili zaštićeni njegovim krilom.
makeda je svog anđela prvi put srela dok je još bila vižljasta četrnaestogodišnja djevojčica. u bolnici. u liku mladog crnokosog bolničara s drugog kraja svijeta.
viđala ga je tu i tamo, u prijepodnevima i večerima, u bijeloj bolničkoj uniformi, u bolničkim hodnicima, ili kroz poluotvorena vrata neke od soba, kako se naginje nad pacijentom. nikada nisu razgovarali, samo bi se ponekad pozdravili, onako usput, u prolazu. a jedne je večeri naišao hodnikom, baš na vrijeme, da je spasi od napasnog pacijenta što joj je drsko prepriječio put. ona je porumenjela od nelagode, a on je lagano prešao prstima po njenom obrazu i samo rekao: "hajde u krevet, već je kasno".
a onda su makedu jednoga jutra odvezli u operacijsku salu. sjeća se kako bolničarka nije mogla pogoditi venu iglom i neko je vrijeme bezuspješno bušila po njezinoj ruci, dok nije ubola u pravo mjesto... "a sada počni brojati od sto prema jedan", rekli su joj. kod 97 je prestala osjećati i misli su zamrle. satima je mogla biti mrtva, baš kao što je bila živa. jer ti sati ne postoje u njenom sjećanju. samo kraj jednog niza slika i početak drugog. onog u kome je sve što je željela bilo spavati. i željela je da dosadno drmusanje prestane. jer nečija ju je ruka bez milosti lupkala po obrazima tjerajući je da se probudi. nije mogla otvoriti oči. promrmljala je neku psovku. kasnije ju je zadirkivao zbog toga, smijući se: "ja sam te budio, a ti si tako sočno opsovala". sjeća se toga kao kroz maglu.
i mnogi sati nakon toga sakriveni su izmaglicom. njeasno se sjeća kako se njeno tijelo, okovano teškim gipsanim koritom, nije uspijevalo pomaknuti. iznad svoje glave mutno je vidjela plastične cjevčice kroz koje su tekle crvena i prozirna tekućina. dvije donje nije mogla vidjeti. onu provučenu kroz nos mogla je osjetiti... nije bila sigurna ulaze li te cjvečice u njeno tijelo, ili iz njega izlaze. sebi se činila poput leptira uhvaćenog nitima ljepljive paukove mreže. spržena, slomljena, neprekidno je padala u košmarne snove i budila se iz njih... žedna, žedna, žedna... sama, ustrašena i ranjiva kao maleno dijete… rukom bi napipala zvonce iznad glave i stiskala, stiskala, stiskala... i svaki put je došao on.
iz mokre je gaze cijedio po nekoliko kapi vode na njene suhe, ispucale usne. "vode, žedna sam.", tražila je, ali joj nije dao da pije... dodirivao joj je čelo, a ona je opet padala u bunilo, pa je ponovno, budeći se, stiskala zvonce iznad glave. a on je opet došao, kvasio joj usnice, šaputao umirujuće riječi... a onda je njenom krevetu primakao stolac i sjeo pored nje. naslonio je glavu na svoju desnu ruku, dok ju je lijevom, ispruženom, nježno, sasvim nježno, milovao po čelu i kosi... zaspala je... po prvi puta te noći u jednom komadu, sve do jutra. kada je otvorila oči njega više nije bilo, a sobu je već osvjetljavalo jutarnje svjetlo novoga dana, onog kojeg je ona kasnije nazvala 'dan poslije'.
u predvečerje 'dana poslije' makedu su premjestili u njenu sobu. dugo je ležala potpuno nepokretna i čekala da prođe vrijeme do dana kada će napokon ustati. a on… došao je slijedeće popodne, nakon što je završio s poslom, i sjedio pričajući joj satima, do večeri. a onda je došao i sutradan, i slijedeći dan i svaki dan nakon toga... i rekao je: "a ti si stiskala to prokleto zvonce... samo ti… nisam morao ni provjeravati tko je. a bio sam tako umoran i nadao se da ću uhvatiti barem sat-dva sna." makeda ga je promatrala bez riječi misleći o tome kako li je njemu morala izgledati te noći, u gipsanom koritu, sa svim cjevčicama pobodenim u tijelo, suhim, ispucalim usnicama. koliko je snage bilo u njemu.
ne može točno odrediti kada je prestao dolaziti. makeda je napokon ustala iz kreveta i ponovno učila hodati, sjediti, obavljati osnovne pokrete, održavati ravnotežu. a onda je otišla kući. nije ga bilo kad je odlazila, a ona je samo sanjala dom. tek mnogo kasnije postala je svjesna da se na odlasku nije oprostila s njim i da o njemu ne zna gotovo ništa. osim imena.
"slijedeći put ću ga potražiti", mislila je. ali više ga nije našla. vratio se u svoj grad, rekli su joj, i ravnodušno slijegali ramenima. prošlo je bezbroj godina od tada i makeda zna da ga više neće sresti. ne u ovom životu. nikada mu neće zahvaliti i nikada mu neće reći da je one noći, držeći je čvrsto da ne potone, on bio njen anđeo.
ali, makeda zna da je ruka što ju je tješila te noći djelić njegove duše unijela u nju. i taj je djelić čvrsto utkan u njeno biće. i tu će ostati zauvijek. makeda nikome ne priča o tome. ipak, jedan skriveni kutak u njenom srcu pripada samo njemu. i dok njegovo ime odjekuje njenim sjećanjem, makeda sa smiješkom promatra nebo. i u svemir šalje jedno nečujno, nikad izgovoreno "hvala". i vjeruje da će ga ono ipak pronaći, ma gdje bio ovoga časa.
10.02.2009. u 13:44 | 9 Komentara | Print | # | ^
