kupidonovi nestašluci
da li je istina ono što piše u kalevali:
"ruka što daje, uvek je iznad ruke koja prima?"
da li je istina ono što govore u basri:
"ljubav je kao senka. ako trčiš za njom, nikad je nećeš stići.
ako joj okreneš ledja pratiće te".
"ruka što daje, uvek je iznad ruke koja prima?"
da li je istina ono što govore u basri:
"ljubav je kao senka. ako trčiš za njom, nikad je nećeš stići.
ako joj okreneš ledja pratiće te".
miroslav antić, ljubav
u vrijeme kad je srodna duša bio na odlasku, u makedin je život ušao netko drugi... došao je u trenutku kad je makeda postala svjesna odsutnosti same sebe. središte njenog bića bilo je dislocirano i još je osjećala čudnu obamrlost u svjoj nutrini.
makedi je bio simpatičan i bilo je lijepo provoditi vrijeme s njim. i to je bilo sve. ona nije željela puno više od toga i nije mu imala što ponuditi. ali, on je želio više. odvažno je svoje osjećaje izložio pred nju i rekao: "ovo sam ja u odnosu na tebe i želim sve." makeda nije bila baš sigurna što je to "sve", a bilo joj je i pomalo mučno misliti o tome. nije se htjela pretvarati i nevoljko je prihvaćala pažnju koju joj je pružao. rekla mu je da to u njoj izaziva nelagodu. ali, on se nije puno osvrtao i zauzeo je poziciju dečka u njezinu životu.
makeda je na samu misao "moj dečko" gutala knedle u grlu, istovremeno osjećajući kako joj se od nekakvog čudnog straha znoje dlanovi. u prvo je vrijeme riječ "dečko" prevrtala u svojoj glavi, razgledajući je sa svih strana. pokušavala je doprijeti do njenog pravog značenja, baš kao da se radi o stranoj riječi koju je tek naučila, nesigurna kako ju upotrijebiti. ponekad bi ju oprezno izgovarala na glas, osluškujući kako zvuči, nastojeći joj odrediti okus, boju i miris. "dečko" je zvučalo suviše definitivno, nekako kao odluka de se nekome preda... a dečko je otišao još malo dalje, i makedi pričao o ljubavi, dok ga je ona, širom otvorenih očiju, gledala u čudu, ne vjerujući u ono što čuje.
ali, to nije bilo sve... upravo kad je došla do spoznaje da se više neće vezivati, u njen je život ušao još jedan muškarac, zatim još jedan, jedan od ranije se ponovno pojavio, a jedan iz sadašnjosti je povremeno 'iskakao' pred nju kad mu se najmanje nadala. i kao u nekoj romantičnoj komediji, zbrka se uvećavala, jer svaki od njih je počeo govoriti o osjećajima koje gaji prema njoj. slušajući ih, makeda je samo podizala i izvijala svoje tamne obrve, pitajući se što bi ona sada s njima i kako je uopće do toga došlo.
"vjerojatno se kupidon opet dosađivao", mislila je "pa se, kao i uvijek, malo zabavljao gađajući svojim strelicama nasumce na sve strane." i naravno, da bi stvari bile zabavnije, sve to u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu... u trenutku kada to uopće nije željela. jer, makeda je za sebe planirala nešto sasvim drugo.
osjećala je otpor i potrebu da zamahne rukom i sve ih odgurne od sebe. nije znala što bi s tom njihovom ničim izazvanom naklonošću i ljubavlju prema njoj. (ljubavlju!?) nije im mogla uzvratiti. nije im ni vjerovala. činilo joj se kao da je svaki do njih želi uhvatiti u mrežu koju će onda oko nje omotavati i zatezati, sve dok se ne bude mogla pomaknuti. i ako to dopusti, bit će zarobljena do kraja života, lagano odumirući. nije to mogla zamisliti. nije željela to zamišljati. samo je trebala zraka, jer od same se pomisli da bi je netko mogao sputati, naprosto počinjala gušiti. pitala se što bi neka druga žena učinila na njenom mjestu. nije znala... odlučila je jednostavno sačekati da se umore i sami odu.
a dečko, uporan, nije se dao obeshrabriti. obasipao je makedu pažnjom. nije dozvolio da na nju padne sjena, niti kap kiše, niti zrnce prašine... za nju mu ništa nije bilo teško učiniti, želio ju je zaštititi, maziti, ušuškavati, provoditi vrijeme s njom, smišljao načine da joj udovolji. a onda je jednoga dana makeda otkrila da je utrnulost u njenoj nutrini nestala i da se njeno biće vratilo u svoje središte. navikla se na njega i pustila ga u svoj život... prestala je na pomisao "moj dečko" gutati knedle i kada razmišlja o njemu, prožme je ugodna toplina... i smiješi se...
i ne želi misliti o tome...
...kako je ponekad obuzme zebnja... nekakva strepnja iz prikrajka... boji se... i nada se... da će njegova ljubav prestati na vrijeme. jer makeda uvijek sanja daljine i neće se zadržati na jednome mjestu. i već se polako sprema krenuti u nove krajeve i sretati nove ljude... i spremna je na zaborav... i nevezivanje... i mrzi samu pomisao na to da bi ga njen odlazak mogao rastužiti.
i osjeća kako je to žalosti...
i upravo tada, nestašni gugutavi kikot iza desnog ramena privlači joj pažnju. pogledavši iza sebe, ugleda malog kupidona kako veselo poskakuje u zraku, ljupko zamahujući svojim malim, bijelim, trepravim krilima.
"ti, mali! sve si to ti zakuhao! stidi se! slijedeći puta pripazi gdje gađaš i neka to bude na pravom mjestu i u pravo vrijeme.", kaže mu ljutito. ali, svatko tko je vidio kupidona zna da je nemoguće naljutiti se na njega, jer njegova je vedrina upravo zarazna, baš kao i njegov smijeh.
pa se tako zasmijala i makeda. "hajde, briši mali!", rekla je. a onda je vrh kažiprsta prislonila na svoje usne, utisnula ga na njegova malena rumena ustašca i nježno mu zagolicala podbradak. zakikotavši se razdragano, mali je kupidon nestao uz jedno neodoljivo "puf!", ostavivši iza sebe mirišljavi oblačak.
a makeda je sklopila oči na trenutak, znajući da je sve u savršenom redu. jer kupidon zapravo nikada ne odlazi... samo se skriva od pogleda, i svojom strelicom upravo cilja u nečije srce, vječito spreman na nove nestašluke.
07.02.2009. u 01:47 | 2 Komentara | Print | # | ^
