makedino jutro
pjesma uz ovaj post - ukoliko je želite poslušati, zgasite player dolje desno ispod brojača i pokrenite ovaj player
makeda se trgla iz sna i pogledala na sat. kosa joj se digla na glavi... 7.50, ponedjeljak ujutro...loš način da se otpočne dan, a kamoli novi tjedan. još bunovna, izbauljala je ispod pokrivča i krenula pomalo teturajući... umivanje, tuš, oblačenje, čaj na brzaka, meditacija... uh! još jedna brzinska u kojoj se ne može opustiti jer joj je stalno na umu pomisao da će opet zakasniti na posao. a jutarnje vježbe može komotno zaboraviti... ponovno...
posao... još jednom dizanje kose na glavi. makeda ima u planu, želi novi posao...brzo, brzo, što hitnije. ali to će morati još malo pričekati.
požurila je u kupaonicu, podigla svoju dugu kosu i svezala je u rep. zatim se naslonila na umivaonik i zagledala u ogledalo. hmmm... bljedilo lica ukazuje na nedostatak zdravog sna. makedi je uvijek bilo potrebno barem osam sati, a ovih dana ne spava baš najbolje. ovih dana makeda je prošla kroz još jedan ljubavni brodolom. i sada je potmuli bol u grudima koji se na nekoliko sati bio povukao pred dubokim snom, ponovno počeo pomaljati svoje ružno lice.
"blaženi san! kad bi barem mogao potrajati... otprilike do kraja života, a poslije kako bude. čini se da nikada nećeš naučiti, zar ne?" pomislila je u sebi gledajući ravno u svoje lijepe smeđe oči... dobro, ne baš najbistrije u tom trenutku. gledajući svoj odraz u ogledalu, odjednom joj se učinilo da u nju zuri neka sasvim nepoznata osoba, netko tko nema nikakve veze s njom. potpuna strankinja...
"tko si ti?" upitala je makeda. ali strankinja u ogledalu samo je odsutno gledala ne pomičući se, ne odgovarajući. iz nje je izbijala praznina.
"ne sviđaš mi se" ponovno je progovorila makeda. ali žena u ogledalu nije se pomicala. "pa dobro", rekla je makeda "i nemam baš vremena za tvoje gluposti."
zatim je završila umivanje, istuširala se i obukla. odmeditirala je svojih 20 minuta, nezadovoljna što nije mogla napraviti još neku od meditacija koje je planirala za to jutro. ali, ionako nije važno. još jedna meditacija neće ubiti podmukli, ružni osjećaj koji je nosila u sebi, svim silama se trudeći da ga potisne što dublje. ali, to je bio jedan od onih, gustih poput smole, viskoznih, tamnih, kojega ne možeš zaustaviti... s koje god strane mu prepriječiš put, on uvijek nađe neku pukotinicu kroz koju se razljeva. uzaludan je to posao...
poželjela je da ima dovoljno vremena da se može spustiti na pod na sred sobe i ostati tako sve dok ne prestane osjećati. ali, ne može. mora ići na posao, mora se pokrenuti, mora natjerati tijelo da obavlja radnje koje mora obaviti. točka. pitala se koliko dana je potrebno prebrojati dok ne prestane osjećati ovo što osjeća. pitala se koliko dana je već prošlo... nije se mogla sjetiti.
vozeći se nešto kasnije na posao, promatrala je cestu ispred sebe, pa onda zaokružila pogledom po krajoliku... čistina, gola polja, po neko drvo, rijetka ptica i široko, široko, sumorno sivo nebo zimskoga jutra... pomislila je kako se ono što vidi vani upravo slaže s onim što nosi u svojoj nutrini... a onda je s iznenađenjem primjetila da u svojoj nutrini ne osjeća ništa toga časa, samo prazninu... ništa nema, nje nema...
"ako unutra nisam ja", pitala se makeda "tko gleda kroz moje oči?"
30.12.2008. u 00:56 | 1 Komentara | Print | # | ^
