makedini dnevnici

Dnevnik

makeda je, prebirući po polici s knjigama, našla malu, u crnu kožu uvezanu knjižicu. otvorivši je, ugledala je vlastitom rukom škrabane zapise iz davnih godina svojega djetinjstva. stari dnevnik... pisala ga je u nekim zaboravljenim, istovremeno sretnim i nesretnim godinama. knjižica ispunjena stihovima, slikama, crtežima i rijetkim zapisom o događanjima iz tih dana.

pročitala je nekoliko stranica. nasmijala se svojim naivnim črčkarijama. osjećajima za koje je tada mislila da su najvažniji na svijetu, tugama što su se činile dublje i teže od ijedne druge tuge, kao da nikada neće proći. skrivena među mnoštvom riječi, pronašla je imena koja je sada jedva mogla povezati s licima. prošlo je puno godina. nije uspjela ponovno proživjeti niti jednu od emocija zabilježenih na požutjelim stranicama dnevnika. nije mogla niti suosjećati s onovremenskom sobom koja ih je pisala. sve zapisano u maloj crnoj knjižici iz ove točke u vremenu činilo joj se nevažno.

listajući stranice, mogla je vidjeti kako između zapisa postoje velike vremenske praznine. godine, dani i događaji koji nisu zabilježeni. a zatim opet nekoliko kratkih zapisa. da... makeda zapravo nikada nije voljela pisati vlastite dnevnike. sa znatiželjom je čitala objelodanjene dnevnike drugih ljudi. uvijek je željela vidjeti što su ti drugi smatrali toliko vrijednim bilježenja.

makeda zapravo nije pisala dnvenike iz dva razloga. nikada nije smatrala da su njen život i događaji u njemu osobito vrijedni bilježenja. uvijek joj se vođenje dnevnika činilo kao neka vrsta narcisoidnog egzibicionizma. uvijek se pitala pišu li ljudi dnevnike zato da bi se kasnije podsjetili nekih događaja iz svojih života, ili zbog toga da bi iza sebe ostavili trag koji će netko naći.

sjetila se kako je nedavno, dok je još pisala svoj magistarski rad, razgovarala sa svojim tutorom. interesantan čovjek, taj njen tutor. inteligentan, intuitivan, dobronamjeran promatrač svijeta, izoštrenih zapažanja. ali i iskren i nesmiljen kritičar koji ne poznaje laskanje. ne bi mogla objasniti taj osjećaj, ali, uvijek joj se činilo kako je njegov um, na neki čudan način, daleko širi od prostora kojeg zauzima njegova lubanja i kako njegove misli dolaze iz nekog udaljenog mjesta u svemiru. uvijek je željela znati što on misli o stvarima koje vidi. načešće nije uzimala slobodu pitati ga o tome. i uvijek je uživala razgovarajući s njim. i pomalo mu je zavidjela. silno je željela imati sposobnost vidjeti svijet njegovim očima.

smatrao je, i stavio joj do znanja, da je njen rad pomalo površan. "nikako u njemu ne vidim tebe", rekao joj je.

"znam", rekla je makeda. "ja osjećam kako ne mogu unositi sebe u ono što pišem. uvijek sam željela pisati dnevnik. i započinjala sam, ali sam ga uvijek brzo ostavljala."

"zašto?", pitao je.

"plašim se da će mi se nešto dogoditi, ili da bih mogla umrijeti prije nego svoj dnevnik uspijem uništiti."

"kad umreš zar je važno hoće li netko naći tvoj dnevnik, ili ne?", pitao je.

makeda se nasmijala.

"naravno da je važno", rekla je, "ako u svojem dnevniku pišem o svojim najdubljim i najintimnijim osjećajima, užasava me pomisao da bi za njih netko mogao saznati. čak i kad prijeđem na onu stranu i kada ništa na ovoj strani više ne posjeduje značenje, ja ne želim da itko ikada sazna što zapravo osjećam. sve svoje najdublje osjećaje želim zadržati za sebe. a svi oni drugi, površni osjećaji i misli, nisu vrijedni bilježenja. treba ih pustiti da odu."

njegove plave oči na trenutak su zaiskrile i nasmiješio se. "znam da imaš to u sebi i da bi mogla, samo kad bi htjela, pisati tako da ono što napišeš ima nekakvo značenje. ali, da bi bila to u stanju, moraš pronaći središte svojeg unutrašnjeg ludila i pisati iz te točke. sva velika djela pisana su iz mjesta unutrašnjeg ludila. sve ostalo je osrednjost. sve što moraš učiniti jest potražiti to mjesto unutar sebe, a za to moraš imati hrabrosti."

nasmiješila se na to sjećanje i zatvorila crnu knjižicu. dlanom je obrisala prašinu s njenih korica i vratila je na policu. ako dobre stvari dolaze iz mjesta unutrašnjeg ludila, ovi zapisi definitivno ne potiču odatle i njena sadržina makedi nije značila ništa. ipak, nije ju željela baciti. odlučila je zadržati stari dnevnik kao podsjetnik na to kako je većina radosti i tuga, sretnih trenutaka i boli, zapravo samo voda ispod mosta... jer, sve osjećaje koji su ikada bili vrijedni bilježenja nije bilo potrebno zapisivati. oni nikada neće nestati. makeda ih nosi u sebi. i ne želi ih dijeliti. sve ostalo je nevažno.

"samo ako poludim", pomislila je makeda. "samo ako poludim..."

naravno, kao i obično, tutor je bio u pravu.

03.03.2009. u 19:02 | 8 Komentara | Print | # | ^

anđeo

kažu da svaki čovjek ima svoga anđela čuvara. i još kažu kako ponekad anđeli dolaze u ljudskom obličju i pomažu nam u teškim vremenima na putu kojim moramo proći. i ako pogledamo unazad kroz vrijeme, možemo prepoznati one momente kada smo sreli svoga anđela i bili zaštićeni njegovim krilom.

makeda je svog anđela prvi put srela dok je još bila vižljasta četrnaestogodišnja djevojčica. u bolnici. u liku mladog crnokosog bolničara s drugog kraja svijeta.

viđala ga je tu i tamo, u prijepodnevima i večerima, u bijeloj bolničkoj uniformi, u bolničkim hodnicima, ili kroz poluotvorena vrata neke od soba, kako se naginje nad pacijentom. nikada nisu razgovarali, samo bi se ponekad pozdravili, onako usput, u prolazu. a jedne je večeri naišao hodnikom, baš na vrijeme, da je spasi od napasnog pacijenta što joj je drsko prepriječio put. ona je porumenjela od nelagode, a on je lagano prešao prstima po njenom obrazu i samo rekao: "hajde u krevet, već je kasno".

a onda su makedu jednoga jutra odvezli u operacijsku salu. sjeća se kako bolničarka nije mogla pogoditi venu iglom i neko je vrijeme bezuspješno bušila po njezinoj ruci, dok nije ubola u pravo mjesto... "a sada počni brojati od sto prema jedan", rekli su joj. kod 97 je prestala osjećati i misli su zamrle. satima je mogla biti mrtva, baš kao što je bila živa. jer ti sati ne postoje u njenom sjećanju. samo kraj jednog niza slika i početak drugog. onog u kome je sve što je željela bilo spavati. i željela je da dosadno drmusanje prestane. jer nečija ju je ruka bez milosti lupkala po obrazima tjerajući je da se probudi. nije mogla otvoriti oči. promrmljala je neku psovku. kasnije ju je zadirkivao zbog toga, smijući se: "ja sam te budio, a ti si tako sočno opsovala". sjeća se toga kao kroz maglu.

i mnogi sati nakon toga sakriveni su izmaglicom. njeasno se sjeća kako se njeno tijelo, okovano teškim gipsanim koritom, nije uspijevalo pomaknuti. iznad svoje glave mutno je vidjela plastične cjevčice kroz koje su tekle crvena i prozirna tekućina. dvije donje nije mogla vidjeti. onu provučenu kroz nos mogla je osjetiti... nije bila sigurna ulaze li te cjvečice u njeno tijelo, ili iz njega izlaze. sebi se činila poput leptira uhvaćenog nitima ljepljive paukove mreže. spržena, slomljena, neprekidno je padala u košmarne snove i budila se iz njih... žedna, žedna, žedna... sama, ustrašena i ranjiva kao maleno dijete… rukom bi napipala zvonce iznad glave i stiskala, stiskala, stiskala... i svaki put je došao on.

iz mokre je gaze cijedio po nekoliko kapi vode na njene suhe, ispucale usne. "vode, žedna sam.", tražila je, ali joj nije dao da pije... dodirivao joj je čelo, a ona je opet padala u bunilo, pa je ponovno, budeći se, stiskala zvonce iznad glave. a on je opet došao, kvasio joj usnice, šaputao umirujuće riječi... a onda je njenom krevetu primakao stolac i sjeo pored nje. naslonio je glavu na svoju desnu ruku, dok ju je lijevom, ispruženom, nježno, sasvim nježno, milovao po čelu i kosi... zaspala je... po prvi puta te noći u jednom komadu, sve do jutra. kada je otvorila oči njega više nije bilo, a sobu je već osvjetljavalo jutarnje svjetlo novoga dana, onog kojeg je ona kasnije nazvala 'dan poslije'.

u predvečerje 'dana poslije' makedu su premjestili u njenu sobu. dugo je ležala potpuno nepokretna i čekala da prođe vrijeme do dana kada će napokon ustati. a on… došao je slijedeće popodne, nakon što je završio s poslom, i sjedio pričajući joj satima, do večeri. a onda je došao i sutradan, i slijedeći dan i svaki dan nakon toga... i rekao je: "a ti si stiskala to prokleto zvonce... samo ti… nisam morao ni provjeravati tko je. a bio sam tako umoran i nadao se da ću uhvatiti barem sat-dva sna." makeda ga je promatrala bez riječi misleći o tome kako li je njemu morala izgledati te noći, u gipsanom koritu, sa svim cjevčicama pobodenim u tijelo, suhim, ispucalim usnicama. koliko je snage bilo u njemu.

ne može točno odrediti kada je prestao dolaziti. makeda je napokon ustala iz kreveta i ponovno učila hodati, sjediti, obavljati osnovne pokrete, održavati ravnotežu. a onda je otišla kući. nije ga bilo kad je odlazila, a ona je samo sanjala dom. tek mnogo kasnije postala je svjesna da se na odlasku nije oprostila s njim i da o njemu ne zna gotovo ništa. osim imena.

"slijedeći put ću ga potražiti", mislila je. ali više ga nije našla. vratio se u svoj grad, rekli su joj, i ravnodušno slijegali ramenima. prošlo je bezbroj godina od tada i makeda zna da ga više neće sresti. ne u ovom životu. nikada mu neće zahvaliti i nikada mu neće reći da je one noći, držeći je čvrsto da ne potone, on bio njen anđeo.

ali, makeda zna da je ruka što ju je tješila te noći djelić njegove duše unijela u nju. i taj je djelić čvrsto utkan u njeno biće. i tu će ostati zauvijek. makeda nikome ne priča o tome. ipak, jedan skriveni kutak u njenom srcu pripada samo njemu. i dok njegovo ime odjekuje njenim sjećanjem, makeda sa smiješkom promatra nebo. i u svemir šalje jedno nečujno, nikad izgovoreno "hvala". i vjeruje da će ga ono ipak pronaći, ma gdje bio ovoga časa.

10.02.2009. u 13:44 | 9 Komentara | Print | # | ^

kupidonovi nestašluci

u vrijeme kad je srodna duša bio na odlasku, u makedin je život ušao netko drugi... došao je u trenutku kad je makeda postala svjesna odsutnosti same sebe. središte njenog bića bilo je dislocirano i još je osjećala čudnu obamrlost u svjoj nutrini.

makedi je bio simpatičan i bilo je lijepo provoditi vrijeme s njim. i to je bilo sve. ona nije željela puno više od toga i nije mu imala što ponuditi. ali, on je želio više. odvažno je svoje osjećaje izložio pred nju i rekao: "ovo sam ja u odnosu na tebe i želim sve." makeda nije bila baš sigurna što je to "sve", a bilo joj je i pomalo mučno misliti o tome. nije se htjela pretvarati i nevoljko je prihvaćala pažnju koju joj je pružao. rekla mu je da to u njoj izaziva nelagodu. ali, on se nije puno osvrtao i zauzeo je poziciju dečka u njezinu životu.

makeda je na samu misao "moj dečko" gutala knedle u grlu, istovremeno osjećajući kako joj se od nekakvog čudnog straha znoje dlanovi. u prvo je vrijeme riječ "dečko" prevrtala u svojoj glavi, razgledajući je sa svih strana. pokušavala je doprijeti do njenog pravog značenja, baš kao da se radi o stranoj riječi koju je tek naučila, nesigurna kako ju upotrijebiti. ponekad bi ju oprezno izgovarala na glas, osluškujući kako zvuči, nastojeći joj odrediti okus, boju i miris. "dečko" je zvučalo suviše definitivno, nekako kao odluka de se nekome preda... a dečko je otišao još malo dalje, i makedi pričao o ljubavi, dok ga je ona, širom otvorenih očiju, gledala u čudu, ne vjerujući u ono što čuje.

ali, to nije bilo sve... upravo kad je došla do spoznaje da se više neće vezivati, u njen je život ušao još jedan muškarac, zatim još jedan, jedan od ranije se ponovno pojavio, a jedan iz sadašnjosti je povremeno 'iskakao' pred nju kad mu se najmanje nadala. i kao u nekoj romantičnoj komediji, zbrka se uvećavala, jer svaki od njih je počeo govoriti o osjećajima koje gaji prema njoj. slušajući ih, makeda je samo podizala i izvijala svoje tamne obrve, pitajući se što bi ona sada s njima i kako je uopće do toga došlo.

"vjerojatno se kupidon opet dosađivao", mislila je "pa se, kao i uvijek, malo zabavljao gađajući svojim strelicama nasumce na sve strane." i naravno, da bi stvari bile zabavnije, sve to u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu... u trenutku kada to uopće nije željela. jer, makeda je za sebe planirala nešto sasvim drugo.

osjećala je otpor i potrebu da zamahne rukom i sve ih odgurne od sebe. nije znala što bi s tom njihovom ničim izazvanom naklonošću i ljubavlju prema njoj. (ljubavlju!?) nije im mogla uzvratiti. nije im ni vjerovala. činilo joj se kao da je svaki do njih želi uhvatiti u mrežu koju će onda oko nje omotavati i zatezati, sve dok se ne bude mogla pomaknuti. i ako to dopusti, bit će zarobljena do kraja života, lagano odumirući. nije to mogla zamisliti. nije željela to zamišljati. samo je trebala zraka, jer od same se pomisli da bi je netko mogao sputati, naprosto počinjala gušiti. pitala se što bi neka druga žena učinila na njenom mjestu. nije znala... odlučila je jednostavno sačekati da se umore i sami odu.

a dečko, uporan, nije se dao obeshrabriti. obasipao je makedu pažnjom. nije dozvolio da na nju padne sjena, niti kap kiše, niti zrnce prašine... za nju mu ništa nije bilo teško učiniti, želio ju je zaštititi, maziti, ušuškavati, provoditi vrijeme s njom, smišljao načine da joj udovolji. a onda je jednoga dana makeda otkrila da je utrnulost u njenoj nutrini nestala i da se njeno biće vratilo u svoje središte. navikla se na njega i pustila ga u svoj život... prestala je na pomisao "moj dečko" gutati knedle i kada razmišlja o njemu, prožme je ugodna toplina... i smiješi se...

i ne želi misliti o tome...

...kako je ponekad obuzme zebnja... nekakva strepnja iz prikrajka... boji se... i nada se... da će njegova ljubav prestati na vrijeme. jer makeda uvijek sanja daljine i neće se zadržati na jednome mjestu. i već se polako sprema krenuti u nove krajeve i sretati nove ljude... i spremna je na zaborav... i nevezivanje... i mrzi samu pomisao na to da bi ga njen odlazak mogao rastužiti.

i osjeća kako je to žalosti...

i upravo tada, nestašni gugutavi kikot iza desnog ramena privlači joj pažnju. pogledavši iza sebe, ugleda malog kupidona kako veselo poskakuje u zraku, ljupko zamahujući svojim malim, bijelim, trepravim krilima.

"ti, mali! sve si to ti zakuhao! stidi se! slijedeći puta pripazi gdje gađaš i neka to bude na pravom mjestu i u pravo vrijeme.", kaže mu ljutito. ali, svatko tko je vidio kupidona zna da je nemoguće naljutiti se na njega, jer njegova je vedrina upravo zarazna, baš kao i njegov smijeh.

pa se tako zasmijala i makeda. "hajde, briši mali!", rekla je. a onda je vrh kažiprsta prislonila na svoje usne, utisnula ga na njegova malena rumena ustašca i nježno mu zagolicala podbradak. zakikotavši se razdragano, mali je kupidon nestao uz jedno neodoljivo "puf!", ostavivši iza sebe mirišljavi oblačak.

a makeda je sklopila oči na trenutak, znajući da je sve u savršenom redu. jer kupidon zapravo nikada ne odlazi... samo se skriva od pogleda, i svojom strelicom upravo cilja u nečije srce, vječito spreman na nove nestašluke.

07.02.2009. u 01:47 | 2 Komentara | Print | # | ^

slike iza očnih vjeđa

udobno zavaljena u naslonjač pored prozora, makeda uživa u trenucima samoće. već je duboka noć i vani, na ulici, više nema ni slučajnih prolaznika... vlada predivna, umirujuća tišina.

makeda je sklopila oči... iza zatvorenih vjeđa, iz dalekih dubina njenog pamćenja pristižu boje, oblici, slike... sjećanja... zaboravljena, potisnuta... nadolaze krajolici, mirisi, okusi... nevezani jedni uz druge, makedi se čine kao fragmenti iz mnoštva različitih života, koji se miješaju, nadovezuju, pomiču, i slažu u čudne oblike, kao djelići kaleidoskopa. pojavljuju se lica, neka nasmiješena, neka mrka, a neka od njih samo se na mah pomole iz sjene i odmah nestaju u izmaglici zaborava.

iz šarene mase izranja lice crnog dječaka kojega je srela na tržnici u livingstonu, a koji ju je slijedio dobar komad puta kako bi joj poklonio malog drvenog nosoroga što ga je sam izrezbario. sjetila se kako je tada željela povesti ga sa sobom i zamišljala ga kako joj maše s torbom punom knjiga na leđima i veselo odlazi krivudavim puteljkom u obližnju školu. to je za njega, u zemlji gdje je rođen, bila privilegija koju nije mogao imati. naravno, nije ga povela sa sobom... a voljela bi da je mogla...

"sada je sigurno već odrastao čovjek.", misli makeda. "vjerojatno me se ne bi ni sjetio da me ponovno vidi."

nejasno se sjeća žagora tržnice, suvenira, divnih komada rezbarenog namještaja, ljudi koji sa zanimanjem razgledaju izloženu robu, crvenkaste prašine po kojoj korača, nešto kasnije ceste koja vodi uzbrdo, siromašnog krojača koji nije imao 30 dolara da kupi materijal od kojeg bi sašio tri školske uniforme i razvio posao... makeda mu je dala deset... da sašije jednu... siromašan čovjek, sa širokim osmijehom u siromašnoj, pitomoj, prekrasnoj zambiji s najljepšim zalaskom sunca... na zambeziju...

"siromašan...", ta je misao prebacije s juga na sjever afrike... u kairo iz kojega njen um istoga časa izvlači sliku obitelji bez doma, roditelja i njihove djece, koji su svoj krevet razmjestili na jednom od mostova u centru tog ogromnog grada, jednako budnog i danju i noću, u kojem se miris ispušnih plinova automobila miješa s mirisom konjskog izmeta... djevojčice, dvije, siromašnih roditelja s mosta, sjedile su naslonjene uz ogradu i širom otvorenih prekrasnih tamnih očiju, bez riječi promatrale prolaznike... koji se nisu osvrtali... prolazili su... dok se u daljini s bezbrojnih minareta čuo posljednji večernji poziv na molitvu...

...koji je vodi u voljeni amman, podignut na sedam brežuljaka, gdje s krovne terase na zgradi svoje sestre može izbrojati 56 džamija i vidjeti kraljevsku palaču čija jarka svjetla nepopustljivo prkose noćnoj tami. miris hayla, okus felafela, hommousa i jabrijevih kolača od pistacija i rezanaca ušećerenih šerbetom, bezbrojni izlozi, šarene reklame na istrošenim fasadama, mnoštvo prolaznika... drveće - masline, čempresi, cedrovi, borovi, mediteranski štih krajolika, nasadi malih banana... u mašti može vidjeti cijeli jordan... mrtvo more, jerash, petra, aqaba...

"aqaba...", misli makeda, "naravno, prva asocijacija je... a tko drugi? kraljica od sabe. a potom... etiopija." smiješi se makeda.

makedina najdraža etiopija, zemlja kave i kokica, čudnih plesova, neobične glazbe bez kraja i početka, prekrasnih ljudi, žena prekrivenih maramama od bijele gaze, sve u znaku križa... kiselkasta injera i ukusno pripremljena hrana na neobičnim okruglim šarenim stolovima izrađenim od pletenog tankog pruća... "ne piti vodu!", sjeća se makeda...

niska sjećanja iza makedinih vjeđa ubrzava se, krajolici, ljudi i gradovi smjenjuju se sve brže... na neobičan, samo njima poznat način tvore zanimljiv redsoljed: budimpešta, szent andrea koja je iz nekog razloga vraća u 17. stoljeće, zagreb, etyek i vino s čudnim nazivom "ovčiji rep", brugge, piliscsaba, osijek, luleo, beč, stabroek i woensdrecht u kome nije izdržala 24-satno preživljavanje u prirodi, ali nije pala sa mountain bike-a dok se bez osjećaja orijentacije i uz nikakvu vidljivost u noćnim satima, kotrljala po gudurastim poljskim putevima nizozemske, moleći boga da kotač ne zaglavi u nekakvoj rupi i da pri tome ne slomi vrat... od te slike srce joj brže zakuca i zastaje joj dah... i od straha da će ipak pasti s prokletog mountain bike-a, makeda otvara oči.

potreban joj je trenutak-dva da shvati kako je još uvijek u svojoj sobi, udobno zavaljena u naslonjač. pogled na sat govori joj kako je prošlo tek petnaestak minuta od kad je zatvorila oči i našla se u... ne bi baš mogla odrediti gdje...

"zbog ovoga bi, bez sumnje, phileas fogg pozelenio od zavisti.", nasmijala se makeda. "upravo sam obišla pola svijeta u petnaest minuta." uzdahnula je čežnjivo, žaleći što su to bile samo stare slike iz dubina njenih sjećanja i ustala krećući prema krevetu, jer vrijeme je za spavanje. "ne brini, uskoro...", pomislila je, "iza svojih vjeđa spremit ćeš nove slike."

03.02.2009. u 03:07 | 0 Komentara | Print | # | ^

poruka

jednog je nedavnog jutra makeda dobila poruku od Univerzuma. dobiva ih ona gotovo svakodnevno, ali ova joj se svidjela... jer je bila o ljubavi... i jer o njoj treba razmisliti... a poruka je glasila:



"hm....", pomislila je makeda. "ljubav je, dakle, čarolija... čarobni štapić za sve nevolje. e, kad je tako, neka bude ljubav!"

i iz tih je stopa krenula voljeti... a ovoga puta kreće od polazišta s kojeg većina zaboravlja krenuti... ovoga puta, prvo će početi od sebe...

31.01.2009. u 10:54 | 2 Komentara | Print | # | ^

srodna duša

pjesma uz ovaj post - ukoliko je želite poslušati, zgasite player dolje desno ispod brojača i pokrenite ovaj player

puno je puta u životu sretala makeda svoje srodne duše. i nisu uvijek ti susreti bili idilični. često su bili bolni, puni nerazriješenih konflikata, odlazaka, dolazaka, razlaza, otpuštanja... za nekima je tugovala kada su odlazili, a neke je puštala smirena, osjećajući na neki čudan način da na nekoj višoj razini, u konačnici, ništa nikada ne nestaje, nitko nikada ne odlazi, i svi su ovdje i uvijek povezani... zauvijek... i susretat će se kroz razne živote ponovno i ponovno, sve dok ne budu spremni naučiti najvažniju lekciju u univerzumu... lekciju o ljubavi...

s vremenom, makeda je počela razumijevati da svaki takav susret sa srodnom dušom ima svrhu i razlog zbog kojeg se događa baš u tom trenutku i na tome mjestu. i svaki je put bivala zahvalnija zbog toga što je imala priliku odužiti dio svojeg duga prema svakoj od tih duša... jer, makeda je u jednom tenutku svog života odlučila da će, ma kako se njene srodne duše odnosile prema njoj, sa zahvalnošću prihvatiti ono što joj one donose i držati se najvažnije lekcije univerzuma – neće dozvoliti sebi da ih zbog toga zamrzi... voljet će ih bezuvjetno... u svojem umu, srcu i duši, makeda je odlučila savladati lekciju o ljubavi – onoj bezuvjetnoj, ljubavi koja ne zahtijeva, ne određuje, ne ograničava, ne pravi razliku između boja, rasa, spolova, nivoa na društvenim ljestvicama...uvijek jednakoj, smirenoj, beskrajno strpljivoj... i uvijek sjajnoj.

i tako je nedavno makeda srela jednu od svojih srodnih duša. prepoznala ju je. odmah je znala... još jedna koja je došla izravnati račune, neće ovaj susret biti lagan... ali neka, kao i uvijek, makeda je bila spremna. i proživjela je to vrijeme u nekakvnom bunilu, neprekidno osjećajući bol, depresiju i duboku tugu. više nije bila sigurna je li to proizvod njene vlastite mračne nutrine, ili je to njena srodna duša nosila u sebi, a ona preuzimala i od toga se teškom mukom iscjeljivala.

a onda, srodna je duša odlučila otići... ili točnije rečeno, već je na samom početku odlučila da neće ostati. mada joj za taj odlazak i nije trebao nekakav izgovor, srodna je duša sačekala da joj makeda pruži zgodan razlog, i otišla je... makeda ju je pustila, a onda je, kao što to uvijek biva u njezinu životu, tražeći načina da iscjeli bol zbog odlaska, krenula potražiti sebe.

držeći se svoje odluke, svojoj je srodnoj duši poslala beskrajno mnogo ljubavi, a onda se dogodilo čudo... osjetila je kako je preplavljuje duboki mir... i odjednom je spoznala što je naučila – naučila je lekciju o nevezivanju... neće se više vezivati, makeda je postala slobodna!

zatvorenih očiju, nekoliko je trenutaka uživala u prekrasnom osjećaju mira, a onda s ljubavlju pomislila na svoju srodnu dušu.

"gdje li je sada?", zapitala se, "nadam se da je dobro."

u mislima joj je dobacila poljubac i vedro krenula u susret onome što dolazi... jer život je prepun zanimljivih susreta i srodnih duša koje tek trebaju doći. sa slijedećom, makeda će savladati lekciju o smijehu...

30.01.2009. u 23:31 | 0 Komentara | Print | # | ^

zimski dan

pjesma uz ovaj post - ukoliko je želite poslušati, zgasite player dolje desno ispod brojača i pokrenite ovaj player

hladan i siv, siječanjski dan... makeda sjedi u svojoj sobi pored prozora i promatra djelić vanjskoga svijeta, onoliko koliko ga otkriva prozorsko okno. sivkasto nebo, krovovi kuća dijelom prekriveni ostacima snijega, oblačak dima iz dimnjaka i... mir, tišina, baš kao da nije prijepodne radnoga dana.

makeda nije otišla na posao, jer nije uspjela otopiti led s automobila koji je toga jutra, prekriven debelim slojem čistoga leda, izgledao kao neka vrsta igloo-a na četiri kotača. i, nije joj baš teško palo što je bila prisiljena ostati kod kuće. u ovo doba godine najradije bi se zavukla u krevet i hibernirala par mjeseci, do proljeća.

makeda ne voli zimu. zima u njoj izaziva tjeskobu i strah. teško se pokreće i osjeća kako ne uspijeva obaviti niti najjednostavnije zadatke. hladno joj je, izvana i iznutra, nikako se ne uspijeva zagrijati. i nekako joj se čini kako u ovakvim danima i sam život gubi smisao. njen vlastiti život čini joj se poput nekakvog sna kojemu nikako ne može odrediti svrhu i cilj.

nikada nije osobito osjećala da pripada ovom svijetu i nije baš sigurna zašto je tu. radi ono što je naučila raditi, kreće se, obavlja zadatke koje treba obaviti, ali svrha svega i dalje joj ostaje nepoznanica. čemu sve to? ponekad joj se čini da je sve ovo što vidi oko sebe samo san... san koji sanja netko drugi, netko širi, veći i sveobuhvatniji od nje, a ona je u tome snu samo jedna od likova.

gleda u svoje ruke... dotiče lijevu desnom kako bi provjerila da osjeća taj dodir. osjeća ga, ali i dalje joj se čini da je taj dodir učinio i njene ruke promatra netko izvan nje... jeste to ona, makeda... ali, nekako kao da ona nije ona, nego netko drugi...

i kada tako doživi sebe i sve oko sebe, onda joj postaje neshvatljiva sva borba, grčevita nastojanja da se preživi, stekne, posjeduje, osigura za sebe, za mlade naraštaje, za budućnost. neshvatljive su joj svađe, razmirice, zamjeranja, ratovi... sve to može pojmiti umom, ali joj je besmislena zabrinutost i strah... strah od budućnosti, strah od nemanja, strah od smrti...

strah od smrti... koliko je ljudi kod kojih sama pomisao na smrt izaziva zebnju... ali ne i kod makede. za nju ne postoji smrt, samo prijelaz. za makedu taj prijelaz znači oslobođenje iz okova ovog tijela, ovog života, emocija, strahova, briga, borbi, bolova, oskudice, gladi, tuge... nije makeda sklona suicidu i ne priželjkuje ona prijelaz odmah i sada. prije toga mora uraditi, vidjeti i osjetiti još puno toga... dug je put još pred njom. puno je još stranica u knjizi njenog života koje treba okrenuti i još će dugo njene oči promatrati oblike ovoga svijeta i još će njeno srce voljeti... ali kada dođe vrijeme za prijelaz, makeda će biti spremna. a nakon toga, vratit će se onamo odakle je i došla... u svijet anđela... eh!

osjeća kako joj je zaigralo srce i dan je postao za nijansu svjetliji. više se ne čini tako hladan i siv kao do prije nekoliko časaka. nasmiješila se, i hrabro krenula u vanjski svijet. treba otopiti led s automobila.

15.01.2009. u 03:21 | 0 Komentara | Print | # | ^

makedino jutro

pjesma uz ovaj post - ukoliko je želite poslušati, zgasite player dolje desno ispod brojača i pokrenite ovaj player

makeda se trgla iz sna i pogledala na sat. kosa joj se digla na glavi... 7.50, ponedjeljak ujutro...loš način da se otpočne dan, a kamoli novi tjedan. još bunovna, izbauljala je ispod pokrivča i krenula pomalo teturajući... umivanje, tuš, oblačenje, čaj na brzaka, meditacija... uh! još jedna brzinska u kojoj se ne može opustiti jer joj je stalno na umu pomisao da će opet zakasniti na posao. a jutarnje vježbe može komotno zaboraviti... ponovno...

posao... još jednom dizanje kose na glavi. makeda ima u planu, želi novi posao...brzo, brzo, što hitnije. ali to će morati još malo pričekati.

požurila je u kupaonicu, podigla svoju dugu kosu i svezala je u rep. zatim se naslonila na umivaonik i zagledala u ogledalo. hmmm... bljedilo lica ukazuje na nedostatak zdravog sna. makedi je uvijek bilo potrebno barem osam sati, a ovih dana ne spava baš najbolje. ovih dana makeda je prošla kroz još jedan ljubavni brodolom. i sada je potmuli bol u grudima koji se na nekoliko sati bio povukao pred dubokim snom, ponovno počeo pomaljati svoje ružno lice.

"blaženi san! kad bi barem mogao potrajati... otprilike do kraja života, a poslije kako bude. čini se da nikada nećeš naučiti, zar ne?" pomislila je u sebi gledajući ravno u svoje lijepe smeđe oči... dobro, ne baš najbistrije u tom trenutku. gledajući svoj odraz u ogledalu, odjednom joj se učinilo da u nju zuri neka sasvim nepoznata osoba, netko tko nema nikakve veze s njom. potpuna strankinja...

"tko si ti?" upitala je makeda. ali strankinja u ogledalu samo je odsutno gledala ne pomičući se, ne odgovarajući. iz nje je izbijala praznina.

"ne sviđaš mi se" ponovno je progovorila makeda. ali žena u ogledalu nije se pomicala. "pa dobro", rekla je makeda "i nemam baš vremena za tvoje gluposti."

zatim je završila umivanje, istuširala se i obukla. odmeditirala je svojih 20 minuta, nezadovoljna što nije mogla napraviti još neku od meditacija koje je planirala za to jutro. ali, ionako nije važno. još jedna meditacija neće ubiti podmukli, ružni osjećaj koji je nosila u sebi, svim silama se trudeći da ga potisne što dublje. ali, to je bio jedan od onih, gustih poput smole, viskoznih, tamnih, kojega ne možeš zaustaviti... s koje god strane mu prepriječiš put, on uvijek nađe neku pukotinicu kroz koju se razljeva. uzaludan je to posao...

poželjela je da ima dovoljno vremena da se može spustiti na pod na sred sobe i ostati tako sve dok ne prestane osjećati. ali, ne može. mora ići na posao, mora se pokrenuti, mora natjerati tijelo da obavlja radnje koje mora obaviti. točka. pitala se koliko dana je potrebno prebrojati dok ne prestane osjećati ovo što osjeća. pitala se koliko dana je već prošlo... nije se mogla sjetiti.

vozeći se nešto kasnije na posao, promatrala je cestu ispred sebe, pa onda zaokružila pogledom po krajoliku... čistina, gola polja, po neko drvo, rijetka ptica i široko, široko, sumorno sivo nebo zimskoga jutra... pomislila je kako se ono što vidi vani upravo slaže s onim što nosi u svojoj nutrini... a onda je s iznenađenjem primjetila da u svojoj nutrini ne osjeća ništa toga časa, samo prazninu... ništa nema, nje nema...

"ako unutra nisam ja", pitala se makeda "tko gleda kroz moje oči?"

30.12.2008. u 00:56 | 1 Komentara | Print | # | ^

horoskop

makeda je poželjela saznati više o sebi i zato je jednoga dana odlučila posjetiti vedskog astrologa. nikada do tada nije joj nitko izradio jyotish natalnu kartu, a slušala je o vedskoj astrologiji puno puta. sada se ukazala prilika. bila je znatiželjna i radovala se, nadajući se čuti nešto novo, nešto zanimljivo, a naravno, prije svega čuti povoljne prognoze za nastavak svoga, do tada, ne baš jednostavnog, i ne baš bezbolnog života...

"hmmm..." rekao je astrolog... i još jednom: "hmmmm... interesantno... vrlo, vrlo interesantan horoskop, veoma dobar. za početak, karta pokazuje tri anđeoska aspekta - dolaziš iz anđeoskog sazvježđa, rođena si pod anđeoskom zvijezdom i pod zaštitom si anđela. jako, jako je malo onih koji imaju sva tri aspekta anđeoska..."

"oh", rekla je makeda, "pa to je divno! volim anđele!" i nasmiješila se.

"i...", nastavio je astrolog, "čista duša... lijepo..."

makeda se ponovno nasmiješila... lijepo je čuti...

"ali", nastavio je astrolog dalje, "to znači da su tvoji pogledi na svijet puno drugačiji nego u drugih ljudi. često te ne razumiju, a ti ne shvaćaš kako oni ne mogu vidjeti stvari onako kako ih ti vidiš. to ti izaziva bol... bole te sve grube energije drugih ljudi, sve niske vibracije... stružu po tvojem osjetljivom biću kao turpija..."

"ah", pomislila je makeda i uzdahnula, "to mi je već poznato." pri toj pomisli srce joj se malo steglo i oči gotovo zasuzile.

"a ima toga još, nije sve rečeno...", reče astrolog. "žena si, vrlo nježna, ženstvena, podatna... muškarci te žele, ali te svojim grubim energijama pozljeđuju. hmmm... imaš aspekte jedne devadasi... žene po svojoj prirodi nose težu karmu od muškaraca, a vama koje ste rođene s aspektima devadasi, vama je još teže. ali, da ti olakšam malo. tvoja karta pokazuje vrlo integriranu osobnost koja je jednako sposobna za sve. posao, umjetnost, podučavanje, iscjeljivanje... sve što bi ikada poželjela raditi, možeš raditi s jednakim uspjehom. moraš samo odlučiti što želiš."

ali, makeda nije obratila posebnu pažnju na ove zadnje riječi.

"devadasi! devadasi!" proletjelo joj je kroz glavu. "one, koje neznalice nazivaju božanskim kurvama, žene koje su došle u ovu dimenziju da bi doživjele prosvjetljenje kroz ljubav. ja imam aspekte devadasi!?"

u tom trenutku makedino se srce stegnulo još malo više. devadasi se ne vezuju, one ne pripadaju jednom muškarcu, one ne pripadaju nikome, njih se teško može voljeti jer je za to potrebna širina, one su tu da bi se preko njih prošao put do ljubavi... devadasi će teško živjeti životom obične žene, gotovo nemoguće!

"oh!" pomislila je makeda, "ali sve što ja želim je život obične žene. ne želim ništa drugo, samo jedan običan život jedne obične žene, uz jednog običnog muškarca. zajednički život, zajedničko koračanje ka onom nečemu kamo koračaju sve obične žene... djeca, kuća, obiteljske proslave, dijeljenje, mrvica ljubavi, po neka razmirica, smijeh... ne želim život jedne devadasi!

i nepravedno je, nepravdeno je da se rodiš takva u svijetu gdje ti nitko nije rekao tko si, jer nisu znali. nitko te nije pripremio za ulogu koja ti je namijenjena, nitko ti nije dao znanje... samo je boljelo, jer si bila drugačija..."

sve je makedi prošlo kroz glavu. sve do tada doživljeno. jasno je vidjela zbog čega teško ostvaruje i prolazi kroz veze s muškarcima. bilo joj je tog trenutka jasno zašto je ne privlače oni koji daju ljubav, nego oni koji ljubav odguruju... onima koji daju ljubav njena ljubav nije potrebna, već je nose u sebi. zato je daje onima koji je nemaju, jer njima treba. a oni su tvrdi, grubi, ledom okovanih srca... oni pozljeđuju... odatle bol, jer ona preuzme djelić boli koju oni osjećaju zbog nedostatka ljubavi. svaki put, sa svakim od njih, ona preuzima dio njihove neljubavi, a ljubav koju daje oni ne mogu prepoznati... plaši ih, strana im je...

"ne, ne želim, neću to!", prolazilo je makedi kroz glavu. osjećala je kako joj se u uglovima očiju nakupljaju suze, a u grlu steže.

zahvalila je astrologu i krenula, noseći u sebi milijardu misli, osjećaja... oluju... sjela je na prvu klupu, osjećajući kako joj u grudima pada kiša... kakva kiša!? pljusak... potop... osjećala je kako se rastapa i curi niz ulicu cijela bujica iz njenih grudi.

a onda se sjetila nečega. kao što obično biva u takvim trenutcima, jer naš um nas želi zaštititi od velikih potresa. sjetila se smiješne i po malo zločeste kategorizacije žena koju je pročitala u jednom blogu. jedan ženoljubac je svrstao žene u 15 kategorija. prva je definrana kao k1-turbo kokoš. to joj je izmamilo maleni osmijeh na lice. zatim se makeda sjetila posljednjih riječi astrologa o potencijalima koje ima, a onda i posljednje kategorije žena na blogerovoj listi i osmijeh joj se proširio.

posljednja kategorija nazvana je "xxxx-superwoman iliti mitsko biće". a definicija je glasila:

"idealna žena. ne da se zajebavati, ako ju cijene i vole tada daje maksimum. savršen spoj inteligencije, osjećaja i dobrog seksa. ona može sve. u poslu je sposobna, u kuhinji kuharica, na ulici prava dama, u srcu anđeo, a u krevetu kurva. zavesti ju ne možeš. niti osvojiti. jer... ona ne postoji."

počela se smijati... bloger nije bio u pravu. pogriješio je. kategorija "xxxx-superwoman iliti mitsko biće" postoji! o, da! samo dotični bloger nije imao kapaciteta da je prepozna.

a zatim se smijala još glasnije, jer makeda je po malo plavuša u duši i voli viceve o plavušama. a jedan od tih viceva kaže:

"zašto plavuša u kinu sjedi uvijek u posljednjem redu? jer, tko se zadnji smije, najslađe se smije."

a, makeda u kinu uvijek sjedi u posljednjem redu.

28.12.2008. u 13:33 | 2 Komentara | Print | # | ^

dvije slike iz života makede

malo je kasno za puno pisanije... pa da otpočnem sada s nečim što sam već ranije napisala - novi pogled na povijesnu priču o kraljici od sabe i kralju solomonu. priča je preživjela... makeda još živi u priči... a kako je preživjela, reći će njeni dnevnici. dakle bilo je to ovako:

Slika 1:

makeda... kraljica od sabe, arapi je zovu balkis (bilqis). proputovala je pustinju, crveno more, aqabu... da bi došla do mudrog kralja... a onda je prelazeću baricu zadigla suknju i na razočarenje kralja solomona, pokazala noge - bile su dlakave. kralj je osjetio odbojnost prema njoj. a onda su našli rješenje... depilirali su je... a onda se kralj zaljubio, zaveo ju, poželio se oženiti... pitanje - je li depilacija put do muškog srca? :))

Slika 2:

kada je odbila kralja solomona, jer se željela vratiti u svoju zemlju, svome narodu, makeda je pod srcem nosila dijete. rodila je sina, a nazvala ga je ebna la-hakim - sin mudroga, menelika I, koji je postao prvi car etiopije. i tako je etiopija iz matrijarhata prešla u patrijarhat. hmmmm.... je li zaljubljeno žensko srce put kojim muškarci počinju vladati? :))

28.12.2008. u 00:42 | 0 Komentara | Print | # | ^

<	ožujak, 2009
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31

Ožujak 2009 (1)
Veljača 2009 (3)
Siječanj 2009 (3)
Prosinac 2008 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

slike iz života jedne makede, iliti kako je makeda preživjela život...

Copyright © 2008 makeda

Tekstovi koji se nalaze na blogu ne smiju se kopirati ili koristiti u bilo kojem obliku bez prethodnog odobrenja autorice.

Moj drugi blog:
malena sa šnalicom

online coupons

Linkovi

Video news portal Nove TV
Dnevnik.hr

Blog servis
Blog.hr

Forum.hr
Monitor.hr

Put svjesnosti i duhovnosti:
Objave.com
Tantra
Bhairava Deva

Zanimljivi blogovi
Kinky Kolumnistica - nestala...
Vrlo Vrli Novi Svijet
Pax et Discordia
Missillusion
Creativa
Aquaria
Smotani007
Borut
Gjuro u Tanzaniji - nestao

e-mail: makeda806@gmail.com

Makedin kutak

Makedin barometar:
petak, 11. prosinca 2015.
dobro je... makeda se vratila jedne zimske večeri. vrsta dana: petak

Pjesma nad pjesmama

Isječci iz Makedinih Dnevnika:
10. dnevnik
9. anđeo
8. kupidonovi nestašluci
7. slike iza očnih vjeđa
6. poruka
5. srodna duša
4. zimski dan
3. makedino jutro
2. horoskop
1. dvije slike iz života makede